IMG_3620

Društveno odgovorno poslovanje je način dobrog upravljanja koji donosi korist za okoliš i zajednicu, ali jednako tako i za poduzeće

Beograd, 27. jul 2017. – Sa Mirjanom Matešić, ravnateljicom Hrvatskog poslovnog savjeta za održivi razvoj, razgovarali smo o praksama društveno odgovornog poslovanja u Hrvatskoj i regionu. U nastavku pročitajte ceo intervju.

Koliko je razvijena svest kompanija u Hrvatskoj o značaju CSR praksi? Koje prakse su najvidljivije i postoji li razlika između velikih preduzeća i malih i srednjih preduzeća u ovom domenu?

U Hrvatskoj se o pojmu društveno odgovornog poslovanja (DOP) odnosno CSR govori već više od 15 godina. Uglavnom su u počecima poduzeća prakse doniranja i filantropije nazivala DOP-om te je ova vrsta aktivnosti uglavnom bila rezervirana za najveće odnosno za one s velikim PR budžetima. Više od 15 godina mi se u Hrvatskoj trudimo sustavno educirati o tome što zapravo jest DOP i na koji način ga treba prakticirati. Vremenom vidimo pozitivne pomake, sada poduzeća bolje razumiju da kada govorimo o DOP-u govorimo o odgovornosti koju poduzeća prakticiraju u svojim poslovnim aktivnostima, a ne izvan njih. Mi volimo reći da je DOP način kako se stvara profit, a ne način kako ga se troši. Ovo bolje razumijevanje dovodi do toga da sve više malih i srednjih poduzeća prakticira odgovorno poslovanje jer im je sada jasnije da se radi o načinu donošenja odluka i uvažavanje načela odgovornosti i brige o okolišu koja trebaju biti sadržana u poslovnim strategijama neovisno o veličini poduzeća. Rezultati su da u natječaju za godišnju nagradu, Indeks DOP-a sudjeluje otprilike trećina velikih, trećina malih i trećina srednjih poduzeća. Usprkos ovim pozitivnim pomacima, DOP je još uvijek područje interesa ograničenog broja kompanija (više istraživanja barata s brojkom od dvjestotinjak poduzeća), a ta se brojka ne mijenja previše tijekom vremena.

Koliko su CSR prakse hrvatskih kompanija napredovale u prethodnoj deceniji i u kojim aspektima je taj napredak najvidljiviji?

Kao što sam napomenula, vidimo veliki pomak u razumijevanju suštine DOP-a. Sada se vrlo rijetko u kontekstu društvene odgovornosti govori o praksama doniranja, puno više se daju primjeri iz područja brige za zaposlenike, zaštitu okoliša, napredne prakse ulaganja u zajednicu, prakse korporativnog volontiranja i drugo. Važno je da kompanije sada razumiju da se radi o upravljanju njihovim nefinancijskim utjecajima na način da se aktivno umanjuju negativni utjecaji, a povećavaju pozitivni. Naglasak mora biti na vlastitim negativnim utjecajima, a ne na društvenim problemima koje kompanija nije uzrokovala.

Da li postoje politike koje stimulišu društveno odgovorno poslovanje? Jesu li prakse društveno odgovornog poslovanja i doslednost ciljevima održivog razvoja prisutni u državnim preduzećima u Hrvatskoj, možete li navesti neki primer dobre prakse?

Mi nismo zadovoljni načinom kako politike u Hrvatskoj potiču društveno odgovorno poslovanje. Postoje razne segmentirane politike koji potiču ulaganja u energetsku učinkovitosti i smanjenja emisija stakleničkih plinova, ili postoje kvote u zapošljavanju osoba s invaliditetom, ili pak postoji akcijski plan za zelenu javnu nabavu koji ima za cilj povećati potražnju za okolišno prihvatljivijim proizvodima i uslugama. No sve su to fragmentirani poticaji, a s druge strane ne postoji sustavnost. U takvim je okolnostima dosta teško poslati poruku da je potrebno unaprijediti prakse korporativnog upravljanja odnosno da je potrebno strateški upravljati nefinancijskim utjecajima. Za to je potrebna bolja informiranost javne uprave i njihovo sinergijsko djelovanje. Ovdje nam još uvijek nedostaje kapaciteta. Upravo zato je primjena i provedba ciljeva održivog razvoja puno bolje integrirana u poslovne prakse privatnih nego li državnih poduzeća dok je u naprednijim zemljama situacija obrnuta. Mi imamo dobrih primjera, državnih poduzeća kao što je npr. edukacija o ovisnosti o kockanju koju provodi Hrvatska lutrija ili očuvanje i zaštita roda koju provodi Hrvatska elektroprivreda itd. Takvih primjera ima mnogo, no ako pokušate pronaći DOP teme u sustavu upravljanja, onda je situacija znatno lošija jer se ove teme rijetko prepoznaje kao bitne za poslovanje odnosno za core business.

Koliko su kompanije u Hrvatskoj upoznate sa pojmom korporativnog volontiranja i koji vid ovog volontiranja je najzastupljeniji?

Korporativno volontiranje je vrlo popularno u Hrvatskoj. Nedavno je održana i Konferencija o korporativnom volontiranju na kojoj je bilo vidljivo da se veliki broj, uglavnom velikih poduzeća, uključio u ovaj vid aktivnosti. Najčešće je situacija takva da kompanija ima klub volontera koji se onda aktivira na raznim akcijama kao što je to čišćenje, sadnja, uređivanje, farbanje i druge vrste aktivnosti gdje je potrebna fizička pomoć većeg broja ljudi. Rjeđe se nalaze primjeri u kojima postoji mogućnost individualnog volontiranja u radno vrijeme prema volji i odabiru zaposlenika, dok se neki oblici djelovanja kao što je npr. mentoriranje studenata na izradi diplomskih i drugih radova ne prepoznaju kao oblik korporativnog volontiranja. Da zaključim, iako ima prostora za napredak i razvoj, ovo se područje iznimno brzo razvija i ima jako puno primjera dobre prakse u njemu.

Koliko su kompanije u Hrvatskoj pripremljene za obavezno nefinansijsko izveštavanje prema Direktivi Evropskog parlamenta i Saveta EU iz 2014? Koliko kompanija je i pre ove direktive izdavalo nefinansijske izveštaje? U čemu vidite najveći značaj izveštavanja?

Direktiva o nefinancijskom izvještavanju stupila je na snagu u Hrvatskoj početkom godine no o njenoj pripremi i procesu izrade poduzeća u Hrvatskoj su bila upoznata puno dulje. Svakako treba reći da je početak razgovora o uvođenju obveze izvještavanja o nefinancijskim utjecajima potaknuo jačanje interesa za DOP praksu i sve vrste DOP događanja. Dio poduzeća je tek ovom obvezom ušao u područje DOP-a. Posebno je ovdje riječ o kompanijama u državnom vlasništvu odnosno javnim poduzećima. Ako se ne varam od obveznika izvještavanja iz ove kategorije je prije uvođenja iste izvještavalo samo jedno poduzeće. S druge strane, od privatnih obveznika izvještavanja više od pola ih je izvještavalo i prije donošenja Direktive. To znači da su većina poduzeća koja su danas obveznici izvještavanja, već iskusni u ovom procesu. Moram naglasiti da se ipak ovdje radi o vrlo ograničenom uzorku, naime u Hrvatskoj je oko 70 poduzeća u obvezi izvještavanja po Direktivi o nefinancijskom izvještavanju, a radi se o velikim kompanijama od kojih je veliki dio iz financijskog sektora dok ih je dobar dio u stranom vlasništvu tako da njima izvještavanje pa i o nefinancijskim utjecajima uglavnom nije bilo strano.

No dobra stvar oko uvođenja ove Direktive jest da je poslana jasna poruka da DOP neće biti samo dobrovoljna praksa, da nije samo u funkciji PR-a već da je Europskoj komisiji bitan. Nitko ne sumnja da su ovo samo počeci i da će se regulacija ovog procesa nastaviti, kriteriji povisivati tako da su i ona poduzeća koja nisu obveznici, počela pratiti ovu temu i pripremati se za nju. Budući da obveznici izvještavanja moraju izvijestiti o utjecaju svog dobavljačkog lanca, onda i dobar dio malih i srednjih mora slati informacije o svom utjecaju obveznicima, što značajno širi krug utjecaja.

Dobro oko Direktive je također i veliko težište koje ona daje na praksu korporativnog upravljanja i na upravljanje rizicima odnosno proaktivno djelovanje na moguća mjesta negativnog utjecaja što tjera kompanije da iz pasivnog mjerenja utjecaja pređu u aktivno upravljanje utjecajima.

Koliko je teško za kompanije iz regiona da prate trendove i CSR prakse kompanija iz drugih razvijenih zemalja? Kako vidite dalji razvoj CSR-a u regionu?

Pogrešno se percipira da je DOP trošak i da je naša regija presiromašna da se njime ozbiljno bavi. DOP je način dobrog upravljanja koji donosi korist za okoliš i zajednicu, ali jednako tako i za poduzeće koje ga prakticira jer pomaže donošenju pametnijih odluka i na taj način bolje pozicioniranje na tržištu. Stoga praćenje ovih trendova u regiji ne ovisi o financijama već o edukaciji jer kad poduzetnici prepoznaju prednosti DOP-a, dobrovoljno će ga prakticirati. Na nama je da ih educiramo te da zagovaramo bolju zastupljenost DOP-a i održivog razvoja u javnim politikama naših država.